Planiranje prostora u Podgorici ne sprovodi se u skladu sa interesima najvećeg broja njenih stanovnika. To se neće promijeniti bez masovnog i upornog učešća građana u procesu koji je sada zatvoren, pristrasan, nedemokratičan i namjerno postavljen tako da obeshrabri uključivanje šire javnosti. Ukoliko interesovanje i zalaganje javnosti izostanu, javna dobra će nastaviti da nestaju – prvo zelene površine i zajednički prostori, a zatim svaki segment ekonomskog i društvenog života zajednice koji ne bude mogao da bude uspješno monetizovan. Jedina prava koja su nam garantovana su ona za koja se kontinuirano borimo, a pravo da nastavimo da koristimo javne prostore i uživamo u vrijednom arhitektonskom i urbanističkom nasljeđu svog grada nije izuzetak.

U periodu koji je pred nama, planerski proces će početi da funkcioniše po procedurama iz novog Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata (2017), za koje ne znamo kako će izgledati u praksi. Ono što znamo jeste da Zakon predviđa da u naredne dvije godine bude donesen Plan generalne regulacije, koji treba da sažme sve postojeće urbanističke planove i međusobno ih uskladi. To može biti prilika da građani izvrše pritisak na donosioce odluka (koji žele da ovaj kontroverzni Zakon prikažu uspješnim) i tako isprave neke od loših odluka koje je još moguće ispraviti. Netransparentan proces koji je pratio donošenje Zakona i uporno odlaganje početka njegove primjene razlog su za zabrinutost, ali bi trebalo da budu i opomena i inspiracija za zauzimanje stava i aktivnije učešće u odlučivanju o prostoru koji zajedno koristimo i za koji smo zajednički odgovorni.

Posebnu odgovornost nose stručnjaci iz arhitekture, urbanizma i srodnih oblasti, koji svojoj zajednici mogu da daju savjet, primjer i ohrabrenje. Kako kažu Badnjević, Horvatov i Ivančević, autori sada već uništenog Hotela „Ljubović“: „Glas nas arhitekata ne smije da utihne.“

PDF: Planiranje protiv grada