Objekat mašinske zgrade posljednji je segment u sistemima malih hidroelektrana. U njoj su smještene mašinska i elektro oprema, kao i prostor za kontrolu cjelokupnog sistema. Nekada su se u starim crnogorskim naseljima, koja su se većinom razvijala na obroncima brda, kuće nazivale zgradama. Ostali inženjeri uključeni u proces projektovanja sporili su da objekat za smještaj opreme i turbina nazovemo kućom, jer se u njoj ne živi. Tako se zgrada koja je zapravo mehanizam uvriježila u terminologiju – mašinska zgrada.

Kontekst u kojem se objekat nalazi čini klanac koji je rijeka probila. Kažu da u periodu kada se otapaju snjegovi, nosi ogroman rječni materijal sve od izvorišta nizvodno. Ovaj kontekst je dar koji smo morali da poštujemo. Uzeli smo od rijeke i prilagodili potrebi. Tako se lokacija kultivisala materijalom koji može naći u koritu same rijeke. Objekat djeluje kao da se nasukao na obalu i tu počinuo.

Drugi element konteksta je obližnja škola. Trudili smo se da klincima uzvratimo onako kako zaslužuju. Apstraktne forme i geometrijski oblici mnogo više uzbuđuju maštu klinaca. U dječjim crtežima, koji su lišeni naturalnog, pregršt je predstava i priča. Od malih nogu je neophodno njegovati ideju o apstraktnom.

Osnovni uslov pri projektovanju mašinskih zgrada je da se instalirana oprema obezbijedi od pristupa lica nestručnih za upravljanje istima. Naš cilj je bio da objekat približimo ljudima i otvorimo ga za posjetioce. Bar kontrolisano. Tako su formirani različiti kadrovi na unutrašnjost. Kružni otvori, staklene i rešetkaste ispune u vratima omogućavaju da se sva oprema vidi, a obezbjeđujući propisanu distancu. Mašinska zgrada tako nije zona zabranjenog pristupa. Čini nam se korektno. 

Proporcija mašinske zgrade izaziva fizičku logiku u kombinaciji sa pozicijom i pristupom. Gornji rakurs je tehnika koja je u ovom slučaju poslužila spletom okolnosti. Film i arhitektura su profesije koje se velikim dijelom prepliću – što tehnikom, a što čitanjem i tumačenjem. Naime, objekat se pojavljuje tek nakon prelaska preko odvodne vade, koja se nalazi nešto visočije od njega, pa je prvi utisak takav da djeluje znatno manji nego što zapravo jeste. Vrata izgledaju tako kao da su dimenzionisana prema čovjeku, a ne prema turbinama. Tek nakon što se približimo objektu, doživljava se njegova stvarna dimenzija.

Arhitektonika objekta je uslovljena opremom. Različiti prostori imaju i različite zahtjeve. Kran za montiranje turbina je neophodno postaviti dovoljno visoko kako bi bio funkcionalan i podigao opremu sa dopremne niskoosovinske prikolice. Nedovoljna visina može rezultirati neupotrebljivošću. Tako se u glavnoj prostoriji nalazi osnovna oprema: turbine, srednjenaponski i niskonaponski ormari. Ostali prostori predviđeni su za transformatore i kontrolnu sobu. Oni ne zahtijevaju toliku visinu, pa je izazov pomiriti gabarite. Tako je nastao krov koji u svom podužnom profilu simulira prirodni masiv.

Spoj oblutka, pigmentiranog betona, teksture drveta i okolnog zelenila djeluje u fenomenološkoj ravni. Objekat izaziva utiske koje nosimo u prstima i na koži. Osjećaj svježine rijeke pomiješan je sa opiljcima drveta koji mogu da nam se zariju pri nesmotrenom rukovanju grubom daskom. Puna ruka trnja od dasaka, umazani crvenom, skoro zemljanom masom, a noge modre od hladne vode – to je igra u prirodi.

PDF: PROJEKAT